Preuzimanje odgovornosti za vlastito obrazovanje Danas je uistinu takvo cjeloživotno učenje važnije nego ikad. Jednom davno, bilo je moguće završiti godine formalnog školovanja u djetinjstvu ili adolescenciji i do kraja života ostati uspješnim s tom razinom obrazovanja. Poslovi su se dovoljno postupno mijenjali, kompanije i namještenici bili su dovoljno lojalni, tako da je trebalo malo ili nimalo dodatnog učenja. Malo je onih koji će posumnjati da smo danas prešli Rubikon koji odvaja zajamčeni posao do kraja radnog vijeka od turbulentnog tržišta zaposlenja. Gotovo da i nema zanimanja u kojem cjeloživotno učenje nije postalo norma. Uvjeti rada mijenjaju se diljem svijeta neviđenom brzinom. Gotovo sve što se može automatizirati, bit će automatizirano. Oni koji mogu biti ispred naglih promjena, najčešće će biti na dobrim ili visokim položajima; oni koji se žele opustiti na lovorikama davno stečenog znanja, postat će anakroni i, mogao bih reći, nezaposleni. Biti odgovoran za mijenjanje vlastitog mišljenja te za vlastito obrazovanje je vrtoglav pothvat (aluzija na promjene u glavi je namjerna). To znači da je sam pojedinac internalizirao pomoćne uloge u kojima su ranije bili roditelji, učitelji i drugi za to određeni prenositelji znanja i vještina (…). Onaj tko uči cijeli život, mora znati kako motriti promjene u relevantnim područjima. Takvo motrenje i praćene može se djelomice obaviti u razgovoru s drugima, djelomice opažanjem, ali obično uključuje i usmjerenije traženje kroz tiskanu literaturu, relevantne web stranice te ponudu institucija za „kontinuirano obrazovanje odraslih“. Neovisno o tome čime se netko bavi, treba biti u dodiru s onim što se događa i što se još u tom području poučava diljem svijeta. Tako se sadržaji našeg uma osuvremenjuju. Tekst je preuzet iz: Promijeniti mišljenje: Umijeće i znanost o mijenjanju našeg i mišljenja drugih ljudi/ Howard Gardner. Zagreb:Algoritam, 2006. Naslov izvrnika: Changing Minds: The Art and Science of Changing Our Own and Other People's Mind |
